THANATOS I CIVILIZACIJA; Adam Curtis i mašine konzumacije

Inspirirano i posvećeno „propovijedima“ Matta Christmana na platformi Twitch, 2019.-2022. Nadam se da je dobro gdje god bio.
[OBJAVLJENO U HRVATSKOM FILMSKOM LJETOPISU]

Sažetak

Posljednji dokumentarni serijal Adama Curtisa Ne izlaziš mi iz glave: emocijska povijest modernog svijeta (Can’t Get You Out of My Head: An Emotional History of the Modern World, 2021) nastavak je i proširenje uobičajenih curtisovskih motiva poput individualizma, konzumerizma, farmaceutske industrije i tome slično. I ovaj je serijal najjači u ponovnom povezivanju onoga što možemo označiti raspadnutim postmodernism narativima u jednu koherentnu, odnosno aktivnu/aktivističku cjelinu. Najjednostavnije rečeno – u današnju sociopolitičku teoriju uvukla se ideja da je raspadom velikih religijskih i političkih narativa došlo i do raspada ujedinjenog djelovanja samih opresivnih struktura (recimo religijskih i političkih). Moja je želja, kao i, vjerujem Curtisova, pokazati da propuštamo uvidjeti da su iste političke, ekonomske i društvene sile opresije i kontrole iz, uvjetno rečeno moderne još uvijek u akciji, odnosno da postoji još jača sprega između sila unutar univerzuma suvremenog totalnog kapitalizma (između, naprimjer, konzumerizma Zapada koji je omogućen neoliberalnom politikom 1980-ih i suvremenog terorizma Srednjeg istoka). Današnji kapitalizam funkcionira istovremeno kroz sve ideologije i političke predznake; postali smo dio totalitaliziranog tržišta u kojem je nevažno kojom zastavicom mašemo, ionako niti jedna politička opcija neće preispitati uvjete takozvanog slobodnog tržišta. Konzumerizam se u ovom trenutku primarno hrani našim strahom od smrti, a strah od smrti jača zbog snažne atomizacije subjekata kojima je sebstvo jedini horizont.

Ključne riječi: Adam Curtis, egzistencijalizam, kapitalizam, jouissance, smrt

“Izgubiti se u borbi”

Kada sam prvi put sletio u Saudijsku Arabiju, granični policajac me je odvukao u sobu za pretres, ispitivao me imam li drogu i svrhu putovanja, pregledavao tetovaže i natjerao da skinem i preokrenem majicu na kojoj se nazirala generička antička figura. “Nasmiješi se” – rekao je uz tapšanje po ramenu tonom koji je, kao i tapšanje, bio nepogriješivo prijeteći – “nasmiješi se da vidim, dobrodošao prijatelju!” Od tada sam u Saudijskoj Arabiji boravio u četiri navrata i mogu se složiti s Curtisom – radikalizacija mladog muslimana najlakše se može dogoditi upravo u ovoj zemlji, ali taj musliman mora biti stranac. Identitetska politika, u svom populističkom, a i popularnom formatu koji živi na društvenim mrežama i u masovnim medijima, često je olako preslikana na Srednji istok, zbog čega je propušten uvid u to da je društvo prije svega ksenofobno pa tek onda seksističko, ali i u aspektima u kojima jeste, seksističko je na kompleksan način koji je u službi održanja konzumacijskog ekvilibrijuma (odustajanje od vjerom propisanih pravila oblačenja za žene bi, na primjer, značilo i manje užitka u hrani, što je nešto na čemu im muškarci koji “vladaju” vrlo izravno zavide i zbog čega ih mrze). Stranci nemaju prava kupiti nekretnine, automobil sa sedam sjedala ili biti plaćeni kao državljani Saudijske Arabije. Stranci, kao nekada radnička klasa, ne mogu postati disillusioned, jer nemaju infrastrukturu da budu illusioned – nemaju pravo na isti kvalitet konzumacije kao državljani i državljanke Saudijske Arabije.

Ovo je jedan od razloga zbog kojeg Saudijska Arabija dobija sve veću ulogu u filmskim serijalima Adama Curtisa. “Privlačnost džihada je u tome” – govori Adam Curtis – “što ste se gubeći se u borbi mogli riješiti praznine i nihilizma koji je novac Zapada donosio u društva poput Saudijske Arabije.” (Jesmo li golubovi? Ili smo plesači?, Are We Pigeon? Or Are We Dancer, Adam Curtis, 9:14) Kućice i zgradurine i neprobojno staklo rasuti po kamenju i pijesku s ostacima maltera i betonske armature koji se prebacuju sa starijeg na mlađeg susjeda u Jeddi izgledaju kao da se radi o kolonizaciji mjeseca. Ne postoji pločnik; nitko ne hoda. Ne postoji ništa izvan stambenih rezidencija i trgovačkih centara. Grad Jeddah je groblje američkih i kanadskih lanaca šećera i mikroplastike: Tim Hortons, Cheesecake Factory, Dunkin’ Donuts, Baskin’ Robbins, Chuck E Cheese… Alkohol je zabranjen, ali su svi debeli. Kupuje se svaki dan za sljedećih deset dana. Toyota Hilux i drugi kamioneti izuzetno su popularni jer se kupuje toliko hrane da se kamioneti pune ubacivanjem vreća hrane u transportni dio kao otpad. Muslimani i muslimanke Saudijske Arabije umrtvljuju se najdirektnijom, najprimitivnijom konzumacijom, bez ikakvog simboličkog vela napredne konzumacije zapada. Reklame vas ne trebaju uvjeriti da vam je potrebno energetsko piće da biste bili kao vozač BMX-a iz Australije, treba vam samo garantirati da će vam želudac biti napregnut iznutra. Saudijska Arabija preskočila je sve faze razvoja i prešla iz plemenske zajednice u ovaj samoizgarajući vrhunac kapitalizma. U ovom smislu ne treba čuditi da je Saudijska Arabija dobila na značaju u teorijskom kozmosu Adama Curtisa – ona otkriva nešto što on sam možda propušta uočiti; konzumacija više nije reprezentacija totalnog individualnog življenja i (makar i prividne) slobode – danas se novi Valium ili OxyContin ne pojavljuju upravo zato što je sama konzumacija postala analgetik za apokalipsu, a ne uvjet individualizma. 

No opasnost ovakvog pogleda na fenomene prekasnog kapitalizma je u tome što taj pozitivan populistički jezik ipak zaklanja potencijalno vrijedne uvide u to zbog čega je sve ovako kako je? U jednom trenutku u posljednjoj epizodi dokumentarnog serijala sam Curtis kaže: “Nikada ne pitate kako su ti sistemi nastali. I tko od njih ima koristi” (Jesmo li golubovi? Ili smo plesači?, Are We Pigeon? Or Are We Dancer, 15:01), ali i sam čini istu grešku. Čitav njegov kolaž zapravo je opisnog oblika (naprimjer kako je Nixonova burzovna politika efektom domina dovela do hiperekspanzije kineske ekonomije), ali pitanje zbog čega želimo to što nam se prodaje ostaje na periferiji. Što nam suvremeni oblik konzumacije u Saudijskoj Arabiji u odnosu na konzumaciju u Americi 1950-ih ili 1990-ih može reći o izvoru konzumacijske žudnje? Ili, još fundamentalnije – može li ikada ispunjenje žudnje za robom/hranom zadovoljiti?

Konzumerizam, jouissance smrti

“Problem slobodnog vremena je, 
što činiti za užitak, 
savršena ljubav, 
nova kupnja, tržište čula.” 

(Gang of Four, Natural’s Not in It)

Stvar je jednostavna; ono što konzumerizam čini možda jeste to da nas drži pokornima, ali ono kako funkcionira je to da nas čuva od jeze smrti. Paradoks konzumerističkog društva je, međutim u tome što ono jeste čisti jouissance smrti. Drugačije ni ne može biti. Konzumacija ubrzava trošenje resursa planeta, spaljeni ćemo biti prije nego što smo se nadali, ali tjeskoba činjenice da su nuspojave naše konzumacije već sada vidljive nas samo tjera u dalju i jaču konzumaciju. U tome je savršenost “našeg” kapitalizma. Ono što Curtis ispravno uočava je specifična vrsta nasumičnosti na kojoj počivaju političke i prirodne mijene. Vjerovanje u veliki plan tragikomično je u svakom slučaju, bio taj slučaj QAnon, hvale Silicon Valley kiborga o tome kako su algoritmi bili unaprijed osmišljeni da otimaju pažnju ili vjera u postojanje klase moćnika koji upravljaju kapitalizmom. Tragedija je u tome što sve ove ideje proizlaze iz naivne nade da netko ipak još uvijek upravlja ovom krntijom; da postoji krug pedofila koje treba svrgnuti i sve će biti OK, da algoritmi nisu, kao i sama priroda, mašina potpuno izvan kontrole ili da kapitalizam nije samoobnavljajući organizam koji otuđuje, čega je Marx bio svjestan, i kapitalista i radnika, odnosno proždire obojicu. Osjećaj panike (i na trenutke optimistične panike) u Curtisovom glasu i montaži nije ni slučajan ni suvišan – ne vjerujem više da smo otuđeni, vjerujem da smo otkačeni od bilo kakvog čvorišta. Curtisovi likovi, bez obzira bili oni nesretni Abu Zubayadah ili Britansko carstvo (Curtisov vjerojatno najdraži lik) besciljno plutaju kroz vlastito postojanje, a njegovi filmovi savršeno prikazuju osjećaj svakodnevice koji je najbliži perpetualnom stanju nakon nekakve velike katastrofe. Razina tjeskobe koju osjećamo počela se bližiti posttraumatskom stresnom poremećaju, ali bez jasne traume. 

Dakle, konzumerizam je žudnja za smrću jer se putem njega troše resursi planeta ograničenih resursa, a blizina smrti nas opet tjera u jaču konzumaciju. Kako je onda moguće da nas konzumerizam istovremeno i štiti i tjera u smrt?

Ono što pogoni konzumerizam je, vjerujem, ono o čemu je pisao Heidegger: “Javno izlaganje tubitka kaže: ‘umire se’ jer time svatko drugi i samo Se može sebe uvjeriti: nikada upravo ja, jer to Se jest nitko.” (Heidegger, 1988: 288) Ono o čemu Heidegger govori je duboka ljudska potreba da okrenemo glavu od našeg najkonačnijeg i najosobnijeg horizonta, odnosno “moguće nemogućnosti svoje egzistencije.” (Heidegger, 1988: 302, moj kurziv) Naš je život, najgrublje rečeno, nedovršen sve dok nije završen – postajemo kompletni samo nakon našeg nestanka. Svoju smrt možemo umrijeti samo mi sami i uvijek samostalno – ona je jedina stvar koja nam ikada može uistinu pripadati. Heidegger u knjizi Bitak i vrijeme (1988) elaborira različite konstrukte koji nam pomažu zakloniti pogled od smrti, od kojih je, vjerujem ključni takozvano rastakanje u Se (Das Man) – utapanje u društveno dodijeljenu ulogu i preuzimanje pripadajućih kanona bez preispitivanja. Se također funkcionira kao analgetik pred osobnu apokalipsu, odnosno zaboravljanje na smrt. No danas ova Heideggerova misao ima jednu radikalniju konotaciju, odnosno pitanje –  kako se nosimo s idejom vlastite mogućnosti nemogućnosti postojanja u eri kada je naše postojanje jedino što nam je važno, odnosno, kada je na djelu ono što Curtis zove “silom koja ima moć proždirati sve kolektivne ideale koji su držali društvo kao cjelinu.” (Gospodski, Lordly Ones, 47:13) Ono što se dogodilo (ekspandiranoj) srednjoj klasi u eri individualizma (čiji je začetak bio u takozvanim buntovnim 1960-ima) je rasparčavanje Boga; zbog slobodnotržišnih potreba ciljane skupine su atomizirane – od političke (nenabrojive podgrupe identitetskih politika) do marketinške (eksponencijalno mrvljenje subkultura) razine. Polubogovi koji su proizašli iz ovoga su samostalni entiteti – jedini svijet koji su ikada poznavali je, u kantovskom smislu – njihov svijet, subjektivni pogled i diskurs. Nestanak tog diskursa, smrt, znači i totaliziranu apokalipsu. Problem je, međutim, u tome što se tako izolirani ne možemo nikome, takoreći – požaliti ili očekivati suosjećanje. Ostajemo u paničnom pokušaju da što bolje pobjegnemo od ideje smrti što jačom konzumacijom. 

No kako konzumacija uništava planet, suočeni smo s još užasnijom idejom – što ako možemo umrijeti i prije nego smo “trebali”? Što ako će konzumacija trajati još kraće?

Strepnja od smrti tako djeluje dvostruko: podržava stvaranje koncepta sreće, koji je u današnjem formatu star koliko i Coca-Cola i stvara kult vječne mladosti kao magijski oblik zaustavljanja realiteta fizičke entropije. Sreća je definirana kao uspješna konzumacija. Kult mladosti je nešto direktnija obrana od smrti (i jednako padaoksalna kao i ova sintagma), a manifestira se kao stvaranje neke vrste profila, lacanovske imaginarne slike mladosti prema kojoj onda pokušavamo formirati realitet po sljedećem principu: uspješna stvarnost je ona koja najviše nalikuje idealnoj, ali lažnoj slici. I ova idealna slika i sreća su nedohvatljivi. Život proveden u pokušaju dohvaćanja, tako mora biti individualan.

Individualizam, smrt jouissancea

“Govorila je o spašavanju naroda Sjedinjenih država od njihove ekonomije, ali ja sam mislio da govori o životu generalno.”

(Vonnegut, 2020: 159)

“Malo po malo” – kazuje Adam Curtis u posljednjoj epizodi dokumentarnog serijala Ne izlaziš mi iz glave (Can’t Get You Out of My Head, 2018) – “čitava ideja o svijetu kao nečemu što ljudska bića mogu razumjeti i promijeniti je nestajala.” (Jesmo li golubovi? Ili smo plesači?, Are We Pigeon? Or Are We Dancer, 28:26) Njegov ton glasa je izvjestilački, on se na koncu i osjeća i identificira kao novinar, ali ova je izjava zapravo pitanje – što možemo učiniti da u svijetu kojeg ne razumijemo i ne možemo promijeniti nešto razumijemo i promijenimo? Uz svo raketiranje individualizma, koji – odmah ću to reći – nisam siguran što za Curtisa točno označava – on je uvijek u samostalnoj potrazi za smislom. Taj smisao, kao i svaki i svačiji može biti samo njegov. Zbog toga njegovi filmovi naizgled nasumično ljudima odgovaraju ili ne odgovaraju. Ne radi se u tom odgovaranju toliko o sadržaju (kolonijalizam, konzumerizam, ruska oligarhija i tako dalje) nego o jeziku (glazba, montaža, dikcija, forma pitanja) – Curtis pokušava, manje više otvoreno, u fragmentiranoj stvarnosti pronaći smisao za sebe. Ali upravo u svom individualizmu kritiziranja individualizma Curtis izvodi svoj najveći trik; slika cjeline koja je veća od fragmenta, to jest nas samih, postala nam je toliko nejasna i, zapravo nemoguća, da samo kroz individualne vizije koje se obraćaju našem individualizmu možemo prevazići individualizam. Drugim riječima, naša pozicija je u marksističkom smislu klasne svijesti puno niža od onih (i po sebi i za sebe) iz vremena samog Marxa – moramo napraviti korak naprijed, kroz individualizam, da bi uopće bili na točki na kojoj smo bili prije nekoliko stotina godina. Alijenacija više nije nešto što nam se događa – alijenacija je konstitutivni dio naših karaktera. Ne živimo samo u vremenu koje je Mark Fisher (2009) nazivao kapitalističkim realizmom, gdje nam je nezamislivo da postoji nešto izvan kapitalističkog okvira, živimo u realizmu alijenacije – svoju otuđenu poziciju doživljavamo kao esenciju bića i za nju tražimo lijek. Curtisova je potraga dakle izrazito individualistička (ekspresivna, monologična i tome slično), ali tragedija je u tome da drugi jezik ne bismo ni razumjeli.

“Žudnja je, doista, tu da ustrajava kao žudnja” – piše Darian Leader – “a ne kao bilo što drugo. Ona ne traži da bude realizirana.” (Leader, 2019: 117) Pitanje žudnje je, zbog svoje ispletenosti s individualnim užitkom ključno. Lacan, psihoterapeut žudnje je, kao i njegov neprijatelj malih razlika Deleuze, vrlo vjerojatno bio u pravu – u suštini je žudnja sve što imamo. Ali nije sve što činimo, rekao bih. Nešto u nama i, Melanie Klein bi rekla – našem djetinjstvu i međuodnosu to dvoje, usmjerava i uvjetuje našu energiju dok smo živi, ali nije sva žudnja ista. Žudnja za hranom ili seksualnim odnosom točno određene vrste s točno određenom osobom nije jednaka žudnji da budemo grnčari, da podignemo dvije stotine kilograma iznad glave ili radimo u pučkoj kuhinji. Oboje je možda simptom djetinjstva, ali razlika je očita. Postoje, naprimjer liječnici koji su lacanovski žudili da postanu liječnici jer pokušavaju zavesti ili izliječiti roditelje koje su izgubili, ali ta je žudnja, rekao bih potreba druge vrste koju je vrlo lako ograditi od žudnje. Ona uključuje patnju i gubitke i ludilo rada, bez horizonta sreće. Ako djelujemo prema nekom pozitivnom društvenom ili političkom cilju, nikada nećemo reći da žudimo za njim, nitko ne žudi za jednakošću istopolnih zajednica. Ovakva potreba je ono što Adam Curtis vjeruje da nam treba. Čak su i njegovi filmovi nepogrešivi proizvod točno takve potrebe drugačije od žudnje. 

I još:

Ako su Deleuze i Guattari bili u pravu kada su nas nazivali mašinama žudnje, a ni Marcuseova vizija nagonskog čovjeka nad kojim se sprovodi višak-potiskivanje nije daleko od toga, onda smo čini se u problemima. Curtisovi se filmovi, moje je mišljenje, nažalost uvijek zaustavljaju baš na rubu tih problema. Iako i Deleuze i Guattari i Marcuse, svaki na svoj način tvrde da se nekakva vrsta edipalne reedukacije uvijek odvija nad žudećim subjektom, a u korist globalnog političkog sistema, moje je mišljenje nešto drugačije. Ne radi se o tome da je žudnja ulaskom u simbolički poredak odnosno edipalizaciju (Deleuze, Guattari) redefinirana ili potisnuta (Marcuse) pa ju treba osloboditi, sama žudnja je u suštini podvala. Adam Curtis ispravno primjećuje da se pojava i širenje anti-tjeskobne farmakologije dogodilo u vrijeme kada je, povijesno gledano, najveći dio žudnji počeo biti dohvatljiv. Kada Curtis kaže da postoji inherentna mana u individualizmu – ta da su ljudi “slobodni, ali sami” (Novac mijenja sve, Money Changes Everything, 8:36) u pravu je više od spomenutih filozofa. Žudnja je uvijek obećanje ispunjenja, a kao što je Leader primijetio, žudnja je žudnja samo dok je neispunjena. No recimo da žudnja može biti ispunjena i pretvorena u sreću, bi smo li bili zadovoljni srećom? Zbog ovoga mislim da je žudnja prije alat represije nego nešto što treba potisnuti – moderni je kapitalizam ovo prepoznao i otpustio represijske modele; možete sve, sve dok žudite i dalje. Mašine žudnje su uvijek mašine konzumacije. 

Što smo bliže ispunjenju obećanja sreće to smo tjeskobniji, jer, u lacanovskom smislu – što god bilo ono što želimo, to nikada nije ono što smo izgubili, nikada nije ono što nam doista treba. Žudnja kao obećanje ispunjenja mora nam postati nebitna jer je i, vjerujem, samo ispunjenje nebitno. Nitko se nakon završetka velikog projekta ne osjeća ispunjeno; naprotiv – osjeća se upravo prazno. Sve je dato. Davanje sebe iz potrebe kao direktna suprotnost konzumaciji kao uzimanju. 

Negdje u vrijeme kada Curtis smješta početak individualizma dogodio se u takozvanim demokratskim društvima (a i komunističkim društvima – Jugoslavija je reflektirala čiste buržoazijske vrijednosti) i prijenos ciljeva s, vrlo grubo rečeno dobrote na sreću, s činjenja ispravne stvari (Freudov čovjek krivice) na činjenje onoga što nam godi (tragični čovjek Heinza Kohuta). To je značilo i gubitak osjećaja za cilj veći od pojedinačnog subjekta, to je početak atomizacije društva. Sreća je postala faktorom tek kada se pojavila kao imperativ, kao referentna točka u odnosu na koju mjerimo ono što je postalo poznato kao “kvalitet života”. Radi se o potpunom apsurdu, makar i samo na osnovu činjenice da umiremo. Trenuci koji se Curtisu spočitavaju su trenuci kada je najviše u pravu: istinska investicija u cilj veći od sebe jedini je smisao koji možemo imati. Sreća i žudnja mogu služiti samo kapitalizmu. Žudnja je uvijek i inherentno privatno obećanje ispunjenja, a nikada kolektivno. Žudnje se ponekad poklapaju, ali ispunjenje ili izostanak ispunjenja su uvijek privatni. Ono što može popraviti svijet je potreba da se on promijeni, žudnja se i sama mora sublimirati u fokusiranu potrebu posebne vrste da se stvari učine na točno određen način koji će biti od koristi nama i planetu. Pitanje, možda ultimativno curtisovsko je zapravo, kako bi izgledao svijet u kojem manje žudimo.

Adam Curtis citira Richarda Nixona koji je svom psihoterapeutu priznao da gledajući svoj odraz u ogledalu svakog jutra ne vidi zapravo ništa (Novac mijenja sve, Money Changes Everything, 29:40). Čak se i američki predsjednik (a predsjednici kao i predsjednici upravnih odbora korporacija su ultimativno ostvarenje američke žudnje), mora suočiti upravo s heideggerovskim Ničim (Nichts). Kao da smo izgubili moć da uživamo u konzumaciji bilo u državnom (Kina) bilo u slobodnom kapitalizmu (SAD). Ako malo odzumiramo ovaj egzistencijalistički kadar možemo doći do sličnog, slično deprimirajućeg zaključka: uživamo manje i žudimo “lošije” jer smo suočeni s činjenicom da uspješnost naših žudnji ovisi o udaljenosti eksploatacije. Planet je spaljen, multimilijarderi se pripremaju ili napustiti sagoretinu ili izgraditi superskloništa, a sve za čim žudimo ovisi o eksploataciji ljudi i resursa koji su postali dovoljno blizu da ih možemo dotaknuti, baš kao što smo tijekom pandemijskih karantena mogli dotaknuti dostavljača hrane. Eksploatacija nam se približava i razbija simbolički poredak – postalo je jasno da smo i sami objekt-uzrok eksploatacije. A to nam kvari užitak u konzumaciji jer:

više užitka = bolja eksploatacija.

Trenutačnu situaciju potrebno je prije svega prepoznati kao ono što je britanski pedijatar i psihoanalitičar D.W. Winnicott nazivao “zamrzavanjem situacije neuspjeha.” (Winnicott, 1958: 281) Situacija psihološke traume, tvrdi Winnicott često se zamrzava točno u točki traume; subjekt, pacijent, čovjek se, dakle, ne vraća na vrijeme prije traume – ostaje zarobljen u situaciji ponavljanja samog neuspjeha, ostaje fiksiran u traumi. Naša trenutna situacija je upravo takva – individualna žudnja divlja jer smo previše fragmentiranog sebstva da bi se usudili napraviti korak unaprijed – sve što vidimo i poznajemo je točka ponavljanja kolektivne društvene traume – kapitalizma.

Umjesto zaključka

“Nekada se znalo reći da je čovjek imao noćnu moru jer je imao probavne smetnje i zbog toga se probudio u panici. Moja verzija je sljedeća: pacijent koji spava je u panici; zato što ne može imati noćnu moru ne može se probuditi ili zaspati; od tad ima mentalne probavne smetnje.” 

Wilfred Bion (1962: 8)

Adam Curtis je u svom posljednjem dokumentarnom serijalu Ne izlaziš mi iz glave neobično izravan u zaključku: “Treća opcija je pokušati zamisliti uistinu nove vrste budućnosti, neke koje do sada nisu postojale. No da bi to učinili, mi kao individue moramo ponovo osvojiti samopouzdanje koje smo izgubili u ova zastrašujuća i nesigurna vremena.” (Jesmo li golubovi? Ili smo plesači?, Are We Pigeon? Or Are We Dancer, 1:53:25) Ovo odgovara povišenoj razini panike koja je, na neki način pobijedila želju za onim što se u psihoanalitičkom settingu naziva neutralnost analitičara. Ova panika odgovara onome što se oko nas događa. Slično tome, moji su prijedlozi zaključka sljedeći:

Današnji atomizirani subjekt percipira svoj nestanak kao totalnu apokalipsu. To je tako zbog toga što je njegova energija investirana u dohvaćanje sreće koja je definirana kao uspješna konzumacija. Tako definirana sreća, međutim može biti samo osobna, individualna, jer konzumacija može biti samo individualna. Zbog toga je subjekt uvijek sam. Tako samom nestanak njegovih kantovskih kategorija poimanja stvarnosti znači nestanak jedinog svijeta, jer njegova energija nije bila investirana u bilo što izvan njega samog ili njegovog direktnog produžetka. Ovaj atomozirani žudeći subjekt, paradoksalno, uspješnom konzumacijom radi na svojoj propasti, jer njegova konzumacija ubrzava globalnu apokalipsu. Osim toga i sama žudnja postaje pokvarena, kapitalizam više ne može držati eksploataciju dovoljno odvojenom od konzumacije. Blizina eksploatacije nas razotkriva kao učesnike u eksploataciji i zbog toga sebe ne možemo više percipirati kao dobre.

Jedini mogući izlazak iz ove situacije je napuštanje žudnje kao takve i davanje sebe posebnoj vrsti potrebe – djelovanju iz strasti koja ne stremi horizontu osobnog zadovoljenja žudnje ili sreće (primjeri su strast znanstvenika, iskreno političko djelovanje, umjetnost, sportsko natjecanje). Ovakva nužnost koja je izvan sreće i konzumacije može biti osnov društveno političke promjene.

LITERATURA

Bion, Wilfred, 1962,  Learning from Experience. London: Tavistock

Fisher, Mark, 2009, Capitalist Realism, Portland: Zero Books

Heidegger, Martin, 1988, Bitak i vrijeme, Zagreb: Naprijed

Vonnegut, Kurt, 2020, Jailbird, London: Vintage

Winnicott, Donald Woods, 1958, Collected Paper: Through Paediatrics to Psychoanalysis, London: Tavistock Publications

VIDEOGRAFIJA

Curtis, Adam, 2021, Can’t Get You Out of My Head, London: BBC