Da moram prepoznati osnovnu kapitalističku ideološku žilu, to bi bila rubno psihotična ideja da djela nemaju posljedice. Ona je psihotična jer uključuje djelomični prekid s realitetom, a narcistička jer počiva na infantilnom sistemu vrijednosti fantazijskog apsolutnog posjedovanja i uživanja. U soft clubbingu postoji vizija ostvarenog rezultata bez štete. Ideja da žestoko partijanje ne dolazi s žestokim “jutrom poslije” je sumanuta, ali znakovita jer zrcali kapitalističku logiku u kojoj nekontrolirana ekstrakcija resursa može trajati zauvijek.

Dok su antikviteti poput ogromnog samostojećeg sata s pticom kukavicom u prošlosti bili primarno izložbene prirode, suvremeni antikviteti kao da moraju biti upotrebljeni da bi ispunili svoju emocionalnu funkciju. Ako su nekadašnji antikviteti (izložbeni pribor za jelo) ili pseudoantikviteti (bogata zidna štukatura) predstavljali simboličku vezu s aristokracijom i/ili obiljem (aristokracija po pravilu ne radi), današnji antikviteti su pokušaj magijskog povratka u eru “stvarnog” rada.

Adam Curtis je u svom posljednjem dokumentarnom serijalu Ne izlaziš mi iz glave neobično izravan u zaključku: “Treća opcija je pokušati zamisliti uistinu nove vrste budućnosti, neke koje do sada nisu postojale. No da bi to učinili, mi kao individue moramo ponovo osvojiti samopouzdanje koje smo izgubili u ova zastrašujuća i nesigurna vremena.”