Adam Curtis je u svom posljednjem dokumentarnom serijalu Ne izlaziš mi iz glave neobično izravan u zaključku: “Treća opcija je pokušati zamisliti uistinu nove vrste budućnosti, neke koje do sada nisu postojale. No da bi to učinili, mi kao individue moramo ponovo osvojiti samopouzdanje koje smo izgubili u ova zastrašujuća i nesigurna vremena.”

Vrijeme za sebe možemo imati samo ako ono uključuje konzumaciju kao posebnu vrstu suvremenog užitka. I taj užitak mora biti strukturiran, ne možemo uživati u šetnji bez cilja jer bi se činili ludima. Žalovanje je, na sličan način postalo strukturirano – o tome da vjerujemo da postoji optimalno žalovanje govori i točno određen broj dana koje nam za žalovanje može odrediti odjel za ljudske resurse.