Ruralni cosplay, antikviteti i kolaps funkcionalnosti
“Nobody makes things anymore, we just provide pointless services! I’m a party planner! I’m a pencil case organizer! I shout on panel shows! We used to make steel!!!”
David Mitchell, Would I Lie To You, BBC
Na vrhu moje wishliste na aplikaciji Vinted su tri predmeta: postolarska trenerka s dodatnim sigurnosnim slojem za zaštitu koljena, fotoaparat Nikon One Touch 100 iz sredine 1980-ih i Stihl ruksak za laptop. Ovaj popis mi je instinktivno bio komičan iako nisam mogao jasno precizirati zašto, no prva asocijacija mi je bila knjiga Sustav predmeta Jeana Baudrillarda.
Ova Baudrillardova teorija analizira što vrijednosna hijerarhija i prostorni raspored objekata govore o određenom društvu u određenom vremenu. Ona se bavi mehaničkim funkcijama poput beskorisnih sportskih spoilera na automobilima u 1950-im godinama, ali i mikrosustavom unutar makrosustava objekata, poput oblika fotelje za muškarca-glavu obitelji i mjesta gdje se ona u odnosu na ostale objekte u kući nalazi. No svakodnevna ideologija suvremene kulture najjasnija je ako se pobliže sagleda odnos mehaničke funkcionalnosti i simboličke funkcije.
Sva tri spomenuta predmeta vrše (simboličku) funkciju kroz kolaps (mehaničke) funkcije. Trenerka poništava mehaničku postolarsku funkciju jer je zaštitni sloj za koljena od pamuka i ne štiti, Nikon One Touch ima originalnu mehaničku funkciju, ali je ona sekundarna u odnosu na simboličku, a ruksak ima funkciju koja nije u vezi s onom ostatka niza (alata marke Stihl).
U kontekstu kulturološke analize najlakše je započeti s najzanimljivijim objektom kojeg posjedujem - automobilom Panda 4x4 Val D’Isere iz 1991. On nam može reći mnogo o specifičnosti suvremenog življenja u svijetu objekata čija je simbolička i praktična funkcija izmještena i na vremenskoj i na prostornoj crti.
…
Trend urbanih terenaca s početka stoljeća danas više nije trend već neprimjetni mainstream, pravi trend posljednjih godina su ogromni pickupi poput Ford Raptor ili Toyota Hilux. Dok su se urbani terenci prodavali jer su nudili ponešto bolje seosko-planinske performanse od gradskih automobila bez kompromitiranja funkcionalnosti u gradskoj infrastrukturi, pickup grdosije se u gradovima prodaju upravo zbog toga što su u gradu nefunkcionalne! Ljubitelji automobila, ali i oni koji se bave urbanističkim planiranjem i prometom, ovu modu s prijezirom označavaju kao self-identified rurality* ili rural cosplay. Moja Panda se u odnosu na kompjuterizirane kamionete čini romantičnim reliktom, ali rana “verzija” Baudrillarda koja je još ponešto marila za moraliziranje vjerojatno bi me označila kao većeg licemjerea od ruralnog cosplayera u pickupu.
Originalna Panda 4x4 je također terenac, ali je čak i u odnosu na suvremene male gradske automobile komično minijaturan. Primjera radi, ako želim ubaciti u prvu brzinu moram malo podići desno koljeno i staviti mjenjač ispod dok se ne popnem do treće. Dakle, dok rural cosplay pickupi imaju barem neke prednosti suvremene tehnologije poput ekrana na dodir ili ABS-a, Panda nudi tobože romantično, a zapravo romantizirano putovanje kroz vrijeme i prostor. Ovo potvrđuje i to što su vlasnici Pandi 4x4 najponosniji na činjenicu da ih je zbog ekonomičnog, a učinkovitog veranja na Alpe (prostor) tijekom 1980-ih (vrijeme) koristila švicarska pošta.
Fiat Panda 4x4 Val d'Isère, 1991.
Priča o suvremenoj fascinaciji selom ili planinom priča je o fascinaciji čudnom vrstom zbližavanja organskog i mehaničkog. S jedne strane postoji neugodan osjećaj da više ništa ne radimo vlastitim rukama, što se može iščitati i iz bezbrojnih tečajeva pletenja, grnčarije, drvodjeljstva, a u određenoj mjeri i fitness programa koji, često s potpunim pravom, zaobilaze suvremene sprave. Ovo odgovara organskom registru - šuma, selo, planina. Puno je međutim zanimljivija fascinacija primitivnim strojevima koji su vezani za mehanički registar - stare Honde, traktori, vlakovi, satovi, kišobrani, motorne pile. Jednostavni strojevi su tako saveznik rukama odnosno žudnji za ručnim radom.
Iako se čini da je povratak na selo vezan za prostor, a povratak strojnim reliktima za vrijeme - u stvarnosti je u oba slučaja vremenska dimenzija dominantna. U ovom je kontekstu odlazak na selo danas gotovo beskorisan, jer selo više ne postoji; velike su šanse da ćete rezbarenje naučiti u gradu uz čašu biodinamičkog vina, a da će vas na selu pregaziti BMW na baterije. Dakle, i mjesto gdje stvari radimo rukama i mjesto gdje postoje “pravi” strojevi pripadaju dimenziji vremena, odnosno prošlosti - dakle antikvitetima. Fascinacija jednostavnošću uvijek je i fascinacija prošlošću.
Dok su antikviteti poput ogromnog samostojećeg sata s pticom kukavicom u prošlosti bili primarno izložbene prirode, suvremeni antikviteti kao da moraju biti upotrebljeni da bi ispunili svoju emocionalnu funkciju. Ako su nekadašnji antikviteti (izložbeni pribor za jelo) ili pseudoantikviteti (bogata zidna štukatura) predstavljali simboličku vezu s aristokracijom i/ili obiljem (aristokracija po pravilu ne radi), današnji antikviteti su pokušaj magijskog povratka u eru “stvarnog” rada. Kada se na suvremenom automobilu nešto pokvari, odvest ćete ga na servis gdje će dijagnostiku obaviti kompjuter i dio će biti naručen. Kada se na autoreliktu nešto pokvari, prvo valja dijagnosticirati problem očima i rukama, pronaći dio preko Facebook grupa i na kraju ga najčešće samostalno zamijeniti.
Kolaps funkcije (poteškoća pronalaska dijelova) je upravo ono što nam za osjećaj autientičnog rada-postojanja treba. Mala romantična Panda je po performativnosti pickup na steroidima, a ne obratno, jer je njen funkcionalni kolaps jači. Štoviše, taj se kolaps kroz upotrebu mora ponavljati jer su njeni kvarovi ono što održava privid autentičnosti; kvarovi su dokaz da je ona stvorena za drugo vrijeme i mjesto pa sve dok ste u njoj niste ni ovdje (optimiziranost za planinske predjele) ni sada (optimiziranost za prometnu infrastrukturu ‘80-ih).
Simbolička funkcija suvremenog antikviteta tako nije doista u pokušaju povratka ručnom radu već fetiš ili moralna taksa koja nam olakšava savjest tako da ostatak života možemo živjeti među “nestvarnim” predmetima koji nam olakšavaju svakodnevicu. Zbog toga antikvitet mora biti korišten jer, (kako) uočava Baudrillard: „… ali ako se (predmet) ne koristi više neće biti autentičan, već će postati puki kulturni znak.”
Fascinacija primitivnim radom i antikvitetima je simptom dublje tjeskobe da (u subjektivnom doživljaju) u modernim vremenima imamo još manje kontrole nad stvarnošću. Stvari su skrivene i apstraktne: ne samo da ne razumijemo servere i cloudove, ne razumijemo ni motore, blendere, frižidere, satove, trake za trčanje. Objekti su nestvarni, tajnoviti, često fizički nedodirljivi i sve više upravljaju nama - čak i performativni kamionet odjeven u vojno-avanturistički kostim vam neće dopustiti da pređete preko pune crte, a i parkirao bi radije solo.
…
Antikapitalistički zaključak da nitko od nas više ne želi živjeti ovdje i sada je načelno točan, ali i pomalo nepotpun jer ignorira problem nostalgije za nepostojećim ondje i tada. Život na selu je, naprimjer, oduvijek bio psihopatski pragmatičan; selo je mjesto gdje su životinje hrana, a djeca radna snaga. Obitelji su bile velike jer se računalo na velike šanse umiranja nekog od potomaka. Čini se da smo nesvjesno puno bolji ideološki alkemičari nego što se čini - skloni potpuno simboličkom življenju u kojem smo od sadašnjice otuđeni jer nam uskraćuje mitsku autentičnost, a prošlost možemo zazivati upravo zato što u nju ne možemo otići i krepati u polju od sunčanice.
* Moram posebno napomenuti da se ovaj tekst ne bavi takozvanom performativnom modom na kojoj firma Carhartt zgrće novce, iako određen presjek postoji.
